Stara Crna Gora nastala je nakon završetka vladavine slavne dinastije Crnojevića i obuhvatala je četiri nahije: Katunsku, Lješansku, Riječku i Crmničku sa prijestonicom na Cetinju.
Granice Stare Crne Gore u odnosu na Osmansko Carstvo utvrđene su rijekama Moračom, Sitnicom i Zetom, a prema Mletačkoj Republici do iznad Kotora. Nakon napuštanja Crne Gore od strane crnogorskog gospodara Đurađa Crnojevića Osmansko carstvo pokušava da uspostavi vlast nad njenom teritorijom. Crnogorski narod daje žestok otpor i osmanske vlasti su bile prinuđene na davanje povlastica. Crnogorci dobijaju status slobodnih seljaka-fulurdžija koji pośeduju svoju kuću i baštinu, imaju svoje glavare, nemaju obavezu da idu u osmansku vojsku, a jedina obaveza im je bila da plaćaju godišnji porez. Ni oba vezu plaćanja poreza kojeg su nametnule osmanske vlasti Crnogorci nijesu prihvaćali, već su stalno dizali bune i vodili borbe.
Radi utvrđivanja poreske obaveze osmanske vlasti izvršile su popise crnogorskog naroda 1521. i 1523. godine. Ovi popisi su dragocjeni izvor podataka, jer otkrivaju mnoge važne podatke iz perioda Stare Crne Gore. Na osnovu ovih popisa-deftera vidi se da je početkom XVI vijeka počeo proces islamizacije jednog dijela crnogorskog naroda na prostoru Stare Crne Gore. Iz ovih podataka da se zaključiti da je hrišćansko i islamizirano stanov-ništvo u Staroj Crnoj Gori uživalo ista prava i obaveze.
Temelje međuvjerskog suživota u Crnoj Gori kojeg su krasile tolerancija, ravnopravnost i uvažavanje, udarili su crnogorski gospodari Đurađ Crnojević i Skenderbeg Crnojević koji je vladao crnogorskim sandžakatom od 1513. do 1528. godine.
Na osnovu dokumenata iz XVII vijeka da se zaključiti da je Stara Crna Gora bila matična država, jednako za Crnogorce hrišćanske vjeroispovijesti i za Crnogorce islamske vjeroispovijesti-muslimane, jer imaju iste glavarske položaje i zajednički preuzimaju obaveze u odbrani svoje države Stare Crne Gore, čija je sloboda i nezavisnost bila često ugrožena od strane Osmanskog Carstva.
Stara Crna Gora početkom XVI vijeka
Granice Stare Crne Gore početkom XVI vijeka poklapaju se sa granicama posljednjih vladara slavne dinastije Crnojevića. Prijestonica države Crnojevića zbog pritiska velikog Osmanskog carstva pomjerana je sa istoka prema zapadu, to jest sa Žabljaka je 1478. godine prenesena na Obod, zatim sa Oboda na Cetinje na kojem je Ivan Crnojević 1482. godine podigao dvor, a mana-stir 1484. godine. Ovo je period kad su već odavno pod Osman-sko carstvo potpale sve balkanske države osim Crne Gore.
Teritoriju države Crne Gore početkom XVI vijeka, kojom su vladali Crnojevići čini prostor između Skadarskog jezera, donjeg toka rijeke Morače, Zete, Budoša, Pustog Lisca do Crkvica iznad mora, Golog vrha, Lovćena i Rumije. Crnoj Gori su takođe pripadali Brajići, Maine, Grbalj i Pobori, a od Pobora je išla ka moru, otprilike na prostoru između Miločera i Svetog Stefana.[1] U periodu kada je cio Balkan i veliki dio jugoistočne Evrope bio pod apsolutnom vlašću Osmanskog carstva u Crnoj Gori se otvara štamparija na Obodu 1494. godine i štampaju se prve knjige.
Jedna etapa crnogorske države završava se sa slavnom dinastijom Crnojevića u kojoj se posljednji put 1503. godine pominje Stefan Crnojević kao vladar, a nakon njega je crnogorskim sandžakatom vladao od 1513. godine do 1528. godine Skenderbeg Crnojević. Nakon ovih datuma nastupa druga era crnogorske istorije koju karakteriše stalni pokušaj uspostavljanja osmanske vlasti nad Crnom Gorom i vjekovnog otpo-ra i borbe crnogorskog naroda za slobodu i nezavisnost.
Crnogorska država pod vođstvom gospodara iz dinastije Crnojevića nakon što je čitav Balkan i veliki dio istočne i srednje Evrope potpuno pao pod osmansku vlast, davala je oružani otpor velikom Osmanskom Carstvu u odbrani svoje samostalnosti, što potvrđuje i geografska mapa evropskih država iz 1500. godine na kojoj nema nijedne balkanske države osim Crne Gore, dok su sve druge balkanske države bile davno porobljene od strane Osmanskog Carstva.
Crna Gora pod vođstvom Đurađa Crnojevića, opkoljena i pritisnuta velikim Osmanskim Carstvom pokušava da traži spas na dva načina, prvo podizanjem svijesti svoga naroda putem knjige i obrazovanja, pa je u tom cilju 1492. godine iz Mletaka nabavljena štamparija u kojoj su na Obodu i u Cetinju štampane knjige do 1496. godine, i drugo okretanje spoljne politike prela Mletačkoj Republici.
Đurađ Crnojević 1496. godine odlazi u Mletke odakle mu je bila žena i pokušava da dobije pomoć da bi organizovao ustanak u Crnoj Gori. Snaga Mletačke Republike bila je neuporedivo slabija od Osmanskog Carstva, tako da Đurađ na ovoj strani nije našao spasa. On pokušava da sklopi savez sa francuskom državom, ali ni na toj strani nije našao pomoć. I u tim uslovima Đurađ Crnojević početkom 1500. dolazi u Crnu Goru s namjerom da digne ustanak ali ga Turci hvataju i upućuju u Anadoliju đe je završio život.
Sliku vremena u kojem se nalazila Crna Gora u posljednim godinama vladavine dinastije Crnojevića govori testamentarno pismo koje je 22. oktobra 1499. godine u Milanu napisao Đurađ Crnojević svojoj ženi Izabeti Erico.[2] Ovaj važni dokument ima kako istorijski, tako i književni značaj jer je napisan dijelom književnim stilom. Ovom prilikom zadržaćemo se samo na dijelu testamenta u kojem Đurađ savjetuje svoju ženu Izabetu kako da riješi pitanje obezbjeđenja podizanja svoja dva đetića, ako ih mletačka vlast ne uzme pod svoju zaštitu i ne obezbijedi im izdržavanje. Đurađ u testamentu piše svojoj ženi Izabeti: „Uzmi odmah mog sina Ludovika Konstantina i odvedi ga mome ujaku Konstantinu, neka ga preda kralju Francuske, a Salamona pošalji u carski dvor njegovom stricu Skenderbegu i tako se uzdam u boga, da te ova dva sinčića neće puštiti da umreš od gladi, jer će jedan biti uz cara, a drugi uz kralja.“
Slično testamentarnom pismu svoga brata Đurađa, Skenderbeg je uputio u Veneciju svojoj snahi Izabeti, ženi Đurađevoj i sinovcu Solomunu sljedeće pismo-testament: „Plemenitoj i mudroj i svake časti i visoke hvale bogom darovanoj i visokorodnoj i ljubimoj snahi gospođi Izabeti i našemu prevazljubljenome sinu gospodinu mi Solomunu od gospodina Skenderbega Crnojevića, sandžakata crnogorskog i primorskog i svoj dioklitijanskoj zemlji gospodina, mili, ljubezni i veledragi pozdrav vašemu gospodstvu. Poslje ovoga neka zna gospodstvo vaše kako nas je Bog udostojio da vladamo i gospodarimo zemljom ovom đeda i oca našega, tako molimo gospoda Boga svedržitelja da poslje nas i na vas veliki božji divni i nepremjenljivi promisao carstva njegovoga i da vas Bog udovolji, da vladate i gospodarite zemljom i prestolom đeda i oca našega i našijem“.[3] Bez obzira kojoj su vjerskoj zajednici pripadali, jedan hrišćanin a drugi musliman, sinove Ivana Crnojevića to ništa ne brka da se bratski ponašaju jedan prema drugom. Đurađ kao hrišćanin ima puno povjerenje u svoga brata Skenderbega koji je islamske vjere da će brinuti o njegovom sinu kao da mu je otac. Na drugoj strani Skenderbeg ostavlja u testamentu da ga na čelo crnogorskog sandžakata zamijeni njegov sinovac Solomun.
Ove istorijske oporuke Đurađa i Skenderbega Crnojevića, gospodara Crne Gore predstavljaju političku platformu, jer su njima udareni temelji budućih odnosa islamiziranih i hrišćanskih Crnogoraca, posebno na prostoru Stare Crne Gore kao našljednice dukljanske i zetske države. A da li se moglo nešto drugo očekivati od te slavne dinastije koja je svojom kulturom i junaštvom zadivila Evropu.
Poslije vladavine Stefana Crnojevića trećeg sina Ivana Crnojevića, koji se posljednji put pominje 1503. godine Crna Gora ulazi u sastav Osmanskog carstva kada je ono bilo na vrhuncu svoje moći. Osmanske vlasti u početku su pokušale da u Crnu Goru uvedu timarski sistem kao kod svih drugih osvojenih zemalja. Timarski sistem podrazumijeva plaćanje harača sultanu, raznih dažbina sandžak-begu, službu u turskoj vojsci i van granica Crne Gore. Odmah nakon pripajanja skadarskom sandžakatu
Crna Gora počela je da pruža otpor osmanskoj vlasti, pa je 1500. godine održan na Cetinju prvi poznati Opšte crnogorski zbor. Na zboru je donesena odluka da ih Mletačka republika primi pod svoju vlast i da se za gospodara Crne Gore i Grblja imenuje Đurđe Crnojević.
Zbog neprihvatanja Crnogoraca da plaćaju harač osmanskim vlastima nastupile su bune i otpor širih razmjera 1499-1502, 1505, 1510. i 1513. godine.[4] Poznat je napad osmanskih snaga na Crnu Goru 1505. godine koji je predvodio Sandžak-beg Nasim sa 6.000 boraca da bi primorao Crnogorce na poslušnost i plaćanje harača.[5] Takođe je i 1510. godine Skadarski sandžak-beg napao Crnu Goru sa zadatkom da silom naplati porez, što mu nije pošlo za rukom jer su Crnogorci pružili žestok otpor. Odlučan otpor Crnogoraca primorao je Portu na popuštanje, osmanske vlasti ocijenile su da je otpor cnogorskog naroda žestok, pa u želji da taj otpor što više neutrališu odlučili su 1513. godine da Crna Gora iako mala postane sandžakat na čije čelo su postavili Skenderbega Crnojevića, sina bivšeg gospodara Crne Gore Ivana Crnojevića koji je primio islamsku vjeru 1485. godine.
Skenderbeg Crnojević dolaskom na čelo crnogorskog sanžakata, kojim je vladao do 1528. godine[6], trudio se da održi tradiciju dinastije Crnojevića, u svom grbu zadržao je dvoglavog orla, a za sebe je isticao da je sultanovim imenovanjem za sandžak-bega dobio očinsku zemlju. On je sebe nazivao sandžak-begom crnogorskim i primorskim i gospodinom sve diokletijanske zemlje. U njegovoj službi i pratnji nalaze se Crnogorci islamske i hrišćane vjeroispovijesti, a bio je zaštitnik crkve i poklanjao joj relikvije.[7]
Takođe je Skenderbeg Crnojević iz osnova promijenio položaj stanovništva u Crnoj Gori, ukinuti su timari, harač, ušur i ostale obaveze koje je plaćala raja u drugim porobljenim zemljama pod osmanskom vlašću. Za sve stanovništvo uvedena je posebna dažbina, filurija, u iznosu od 53 akči od svake kuće.[8] Filurija se pla ćala jednom godišnje. Uvođenjem ovakvog poreskog sistema Crnogorci su postali slobodni seljaci, vlasnici svoje kuće, svoga imanja i svoga života, a nijesu imali obavezu da idu u osmansku vojsku. Porez je ubiran preko domaćeg vojvode koji je faktički upravljao Crnom Gorom, dok su porez kupili muselimi-knezovi sela, Crnogorci uglavnom hrišćanske vjeroispovijesti koji su bili oslobođeni plaćanja poreza.[9] Međutim, i za vrijeme Skenderbega Crnojevića i pored visoke autonomije koju su imali, Crnogorci naviknuti na velike slobode i da imaju svoga gospodara, nijesu mogli da trpe nikakve regule i to je izazivalo crnogorski narod na otpor, bune i bjekstva preko granice na teritorije koje su bile pod mletačkom vlašću.
________________________
[1] Dr Živko Andrijašević, Istorija Crne Gore, Vukotić media, Beograd 2015, str. 47. i 68.
[2] Miroslav Ćosović, preuzeto sa portala „Analitika“ 22. 10. 2015, Sazdanje Cetinja, Leksikografski zavod, Titograd, 1984.
[3] Prof. Marko Dragović, Istorija Crne Gore, I dio Podgorica, 1935, str 14.
[4] Dr Radoje Pajović, Crna Gora kroz istoriju, Obod, Cetinje 2005, str. 10.
[5] Dr Gligor Stanojević i dr. Milan Vasić, Istorija Crne Gore knjiga 3, Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd 1975, str. 25.
[6] Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo 1953, str. 48.
[7] Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo 1953, str. 46.
[8] Dr Radoje Pajović, Crna Gora kroz istoriju, Obod, Cetinje 2005, str. 10.
[9] Gligor Stanojević, Crna Gora u XVI i XVII vijeku, zbornik radova, Obod, Cetinje 2007, str. 197.
Preneseno sa: MATICA, br. 68, zima 2016
Istaknuta slika: Spomenik Ivanu Crnojeviću na Cetinju
